u vjetar je ptica odlistala (Radovan Ivšić, Koraci smrti)
u vjetar je ptica odlistala
u paperje se raspršila
prhnula a prebogat vakuum
ostao joj
u tragu
u mjesečinu
u mjesečinu je ptica
odlutala
rastočila se
odjeci je još
pamte
i vraćaju
u sunovrate
u vjetar se ptica
rascvala
pogubila eterne latice
u šušnju zaboravila krila
krila se
pod listom
u rosu je
ishlapjela
u modru mahovinu
opustjela
na tronu bila pa tronula
na tren je taman
zadrijemala
iz sebe je kasno
krenula
i zadrombuljala
velebni ditiramb
samo je zalepetala
kao kakva klepetuša
širokim je putanjama
ševarno se smanjivala
misli mi nastanjivala
a onda u vjetar izbivala
na hridi je snijela uglato
jaje
(komično,
zovu ga konično)
smijala se i plakala
pitala štââje? štââje?
je li joj bolje
da uzima
ili da se daje?
i što je to toliko
važno na zemlji
da se u vjetar
nemre odlistati
i samo nestati
naprosto nestati
Kada bi ona umrla, imao bih ruke odrešene - Ruževič
Kada bi se ona na smrt razbolela
Ili naprasno umrla...
Doživela saobraćajnu nesreću,
Stradala u zemljotresu, brodolomu,
Ili kojoj drugoj katastrofi...
Ili kada bi joj ti dodijao,
Ako bi te izbacila iz stana kao kofer...
Možda, ako bi drugog srela,
Zbrisala s njim bilo kud...
O, kada bi bar slomila nogu,
Ili ako bi je zaboleo zub.
Treba se odmoriti od okrutne radosti
(Tatjana Gromača, prokleto dobro)taj odmor zahtijeva čvrsto
zaključana vrata bilo koje
imaginarne sobe. ključić bačen
u sfumato-vodoskok
kroz okrugli prozor. svjetla u mraku,
može i od parobroda. mahanje svicima
koji su zaboravili postojati. progutanu
riječ koju vučeš za uzicu van. tri frtalja
kruha koji se zove trikvarta, kao trikvarta
rukavi i ista takva volja. malo sira
i masline ako se bojiš mlijeka iz onkoloških
urbanih legendi. nikako sugovornika koji
svako toliko kimne glavom. samo samoću
koja kapa niz nepopravljenu špinu.
i obznanjuje te.
boja je tvoja petrolejska i brzo plane, plavo divlja sa zelenim. pitaš me gdje sam a stalno ti dolazim, pitaš me iznova.
prebireš po grmlju, šibaju te grane, šušnem i nestanem. boja je tvoja purpurna, plazi se crljenim jezikom, ruje pod crljenicom. narančast si i žut i blještiš pravo u oči, strelica sam puna. iako duboko crn, mornarsko si, kraljevsko si, laneno si plav. ametistan tristan, bakaran i ljubičast, pod koru si mi urezan. sav od bilja istkan, mirišeš na žalfiju, kadulju i hrast. oslobođen riječi, letiš preko poljana, u visini klikćeš. taj visok indigo-čovjek, to si ti? s kosom u plamenu, sa crnim, sjajnim krilima? na ramenu ti ptica. u kljunu govor nosi, zaboravljen.
zoveš li se ikako? umičeš svakom imenu. inicijal ode u rašlje, rogovi u simbole, minimalistički raj.
dišeš li to ti na proplanku? čija je para iz nozdrva? spremaš se na skok. pripreme traju dugo. pod plećkom bukti snaga koju odavna čuvaš. kopitima ruješ, pogled pamti divlji trag. hoće li te ukrotiti vrijeme, vode, lovci iz tamnih šuma? plavokose vile koje umišljaš? čuješ li me, ja sam onaj tamni zvuk, nimalo vila, čuješ li? koga čekaš?
dobro je biti optimističan, ali treba uživati u trenutku - rekao je uz naklon slikar zapretan u žbunju. jasna ga je dobro čula, pa mi je ispričala. ja ništa jasno ne vidim, još slabije čujem, fanfare teško prodiru u moj svijet.
pitaš me gdje sam, a stalno ti dolazim. poplava je u začetku, lavina u nultoj točki. oblikujem te mišlju, rukama, rječju koja stvara. i budeš ti!
zoveš li se ikako? ti se ne zoveš, ti mi sam dođeš. sva ću imena narisati bojama što prate niske frekvencije. vidim te na daljinu: skriven u svim mogućnostima, blizak si i dalek, sve o meni ovisi. jesmo li samo odraz tuđih želja? zbir vlastitih misli? misao oblikuje svijet. kad put prestane, javlja se želja za novim. ima li smisla dotaći te,
yelene?
Ne bih željela umrijeti u snu. San bi ostao
nedovršen, a smrt ne bi imala za to mašte.
(Vesna Parun, Listopad) Ako umrem u snu, nešto će se iz mene izdići
dvostruko: moje danje, oblo tijelo i moj noćni
oblik. Lebdjet ćemo zajedno, u gustoj šumi
zalepršanih ptica. One će krilima, a mi čak
ni rukama, nego tek onako, držeći se
za ruke.
Ispod nas će ostati obrisi nečega što je nekad
bio naš život, mnogostruk, neproziran. Gusta
melasa zbivanja. Bića koja će i bez nas znati
nastaviti živjeti, tako se nadam, nada čini
moju glavu lakšom.
Moja glava pluta, plutaju mi
misli
i mozak
oplahnut čudnim
kemijskim spojevima
koje mi štrcaju u vene.
Tijelo se ne buni puno,
vodi svoj život i ne da
da ga slome
venama koje propuštaju i ostalim
nus-pojavama koje pametno tijelo
ne želi poznavati.
Bolest ne čita medicinske knjige,
tijelo još manje, pa se ponaša po svojoj volji.
Načini kožu sjajnijom nego prije. Sad znam
što je to beauty sleep. Stvari koje nekad
nisam stizala sad me sustižu i dobrohotno
me drže u horizontali.
Stani, mala, šapuću mi
i miluju po bijelom prhutastom tjemenu. Kosa
je krenula rasti, a rano je još, no što to nju briga,
što uopće znači rano, njeno je da raste. Tijekom
terapije ona se ne ponaša listopadno,
nego šizofreno:
ne padne jednom skroz, pa čeka prvo proljeće
da se obnovi.
Nego iznova raste, iznova opada, a sve u istoj
jeseni.
U bolesti imam darovita krila, od crnoga
sjajnog perja, bljesnem kad sunem niz litice
u ponoć. Stalno su poda mnom oceani, a ja
stalno visoko. Visoka u nebo izrastam, visoko
ulazim u sliku, sva se visoka vraćam i oko lica
mi izrasta krošnja
puna hlada i ptica.
I sve su ptice slobodne
i sve uz mene ostaju. A
što bismo mi tamo, ispod
neba, kažu, kad je tu sve
što nama treba, a i ti
trebaš nas.
Mi to znamo,
te stvari su
savršeno
jednostavne.
Lijepe kao jutro
koje ima najčišći oblik na zemlji.
Bjelina
iz koje raste dan i sve izrasta u svoju nijemu
suprotnost. U svoje postojanje. U ključ svih
jednostavnih stvari oko kojih se vrti svijet
i mi skupa s njim.
Ako umrem u snu nešto će iz mene prhnuti
sred sve te bjeline, zabljesnut će me prvi odsjaj
jutra, umit ću se u svjetlosti. Pustit ću ukućane
da još spavaju, a ja ću im na obraz utisnut poljubac
tako lak, da neće ni znati da sam bila. Držat ću ih
za ruku toliko dugo dok ne uzmognem bez njih
kročiti stazom koja se usukava u daljini, koja
ka užem klizi.
Prostor koji zauzimam odavna je
postao klizište, ali ja se
držim za samu sebe
i to je
najviše što imam.
Netko će me možda dozivati tamo, kuda mi
pogled seže. Netko će me čekati. A ja ću
san svoj skinuti kao koprenu, ispilit ću se
drukčija. Jednom ću mladom biću biti
vodilja i mala luč u tami. A bit će takvih
dana, bit će smrkavanja.
Ja ću već znati
više, imat ću bolji uvid. Glas će poprimiti
blagu nijansu i ton će mi biti tiši. Sve će se
složiti na pravu mjeru.
I kad umrem, bit će me.
Koji me budu trebali
imat će u meni
blisko utočište. Govorit ću
malo, a točit ću svjetlinu.
Toplina moje ruke
spuštat će se
na čežnjivo rame i potrebito
čelo. Moj dah će jednom otpuhnuti
umakao čuperak, jednom preći preko
kratko ošišane
čekinje prelijepe mladićke glave.
Koja će znati razgovarati sa mnom. Koja će
ljubav točiti u malim dozama i piti je za me,
darovat je kroz misli.
Ja ću sve razumjeti
i svi će razumjeti mene.
Odjednom, ne više
tako sama, vodit ću se pod ruku s mladošću
koja traži svoj put.
Sklanjat ću nježno
kamenčiće s puta, sadit ću breze. Spavat ću
im pod korom, kapati s krošnji zarana. Probudit ću se
čitava i neću umrijeti uopće, a pogotovu ne bez svijesti
o tome, pogotovu ne u snu.