kad te drugi obožavaju, to je prava muka
čitav sam vatromet od toga napravila
čitav teatar sa žonglerima, hodačima po žici,
trapezisticama, žalosnim sovama u ružičastom,
blek stenama nad žalom u dublinu,
blek podočnjacima od žala za dubinom odnosa
koji su mi uskraćeni, iskričavim kratkim rafalima
prema sebi vraćenima, cijeli jedan vodoskok od
konfeta bačenih u zrak, zrakastih traka vraćenih
u mrak gdje sve ponire i gubi se u odsutnostima.
cijeli sam dan ispunila moranjima, must-be-listama, nužnostima,
kako ne bih mislila na (ne)smislenost u odnosima dvoje
ljudi koji se slučajno susreću i s treskom slijeću u nigdje, u nikako,
u tamo gdje ne treba, u priviđajno, u adakako.
koja je pokora kad od svog tog prštanja boja svjetla vedrine
u marcipanskim pištoljima protiv depre i tmine kad u tom
smjehometu do mene dopre drugi jedan pogled kao moj
bolećiv kao moj kad se trudim da u tebe ne gledam
zrcalno nesretan na način da sebe vidim u njemu da
vidim kako i ti onda vidiš što je meni i kako je to
neugodno onome koji ka drugom ne gravitira pa
umičem stidu i radije bajam doskočice pošalice i crveno-
repaste origami-ptice stvaram pod treperavim prstima,
nego da razmišljam kako je sve u raspar na ovoj proto-
tapiseriji od odnosa i nezapočetih vezica i uzica i kako
crvena moja nit na rubu krvari zarazno i potku natapa
žestinom rujnog tekućeg rubina. žalobno odmata uzicu
zmaja zamrznuta kerubina u prozoru od leda u hotelu
od leda na sjeveru, u kojem u vis zavija zarobljena
vučica i pušta ga nad polarni iglu od proljetnog paperja
sa drvoreda trešanja u nebu. tamo se zmaj rastvara i na miru
daleko od svih slutnji i pogleda ponire u bol (na braču) i bolero
kretnje ispisuje po lednim tragovima pola. kad rasparni
pogled uhvatiš koji nećeš shvatiš koliko si i sama rasparna
i koliko je prava muka kad te obožava netko koga tako doslovno
ne vidiš da on jedva i da postoji a ne obožava te uzrok
sveg prapočetka u tebi i onaj što od tvog tijela pravi kulu
zazidanu uzicama uznemira i zonu preosjetnu na vid okus
opip njuh sluh i dodir nevidljivih anđela. sve ih vidiš sve popadale
anđele s neba a samo ne onoga koji te uzaludno gleda jer
su ti pupile zabavljene orisom svjetla pravoga i njegove sjene
i to prav i kriv se gubi i nema tu ni pravda ni krivda ni ferplej kad
ne vidiš jednostavno ne vidiš da te netko gleda. vidiš samo njega:
na sjevernom polu s tobom pod gunjem u hotelu od leda.