kad odjednom mu sine da je on zapravo oduvijek dupin (D.J.)
kad je shvatio da je oduvijek samo to i bio: dupin klizave kože
on se preporodio konačno ukinuo sve riječi i počeo razgovarati
telepatski sa mnom i okolnim svijetom (koji se svakim danom
sužavao na mjeru orahove ljuske)
pa ukinuo i klasično pamćenje odložio ga na kantunalić i prebacio
na stanično
te me je pamtio cijelom svojom duljinom cijelom kožom skliskavom
i pliskavom kao pliskavica
cijelim me je svojim bićem pamtio iz prošlih života i tako mi najednom
(gle iznenađenja stoljeća!)
bliži postao nego prije tog prosvjetljenja koje ga je strefilo
ne znam ni ja iz kog razloga i kojim bogomdanim povodom
kad je shvatio da je oduvijek samo to i bio
pojavio mi se najprije pred korinjakom u pet ujutro dok su mi oči
još krmeljave od sna nazirale sjenu pred pučinom
dvije sjenke zapravo:
njegove i njegove drage
udvoje su plivali dok sam se penjala korinjakom i nesvikla na rana
ustajanja branila membrane od blještanja ranoga sunca i ranih prizora
prirode koja ranjava moju još skroz neprobuđenu dušu
tad mi se ukazao prvi put
drugi put mi je u san došao i govorio tako glasno bez riječi da me je
uznemir drmnuo i iz kreveta katapultirao zamalo u orbitu:
svi se dupini smiješe znam ali to kako se on smiješio meni bilo je
neizdržljivo
ukrao je iz mene nešto i sad zaludu sve: njegova sam iako mi je zemni
život predestiniran a njemu u plavome domu određen pa smo u
rasparu kako god da okreneš i ništa se tu ne da učiniti bar ne ništa
smisleno
ja mu odašiljem misli svakoga jutra kad zarudi
i on ih u svoje stanice prima
što sa njima radi ne znam o tome mi ne priča kad mi u san dođe
priča mi o svemu samo ne o sebi i to je tako na njega nalik
zato ja počesto pomislim da sam ga izmislila i da je malo ludo
sve to oko njega i da mi ne treba ni on ni misao o njemu ni
svo to zaluđivanje
dok mi ne ostavi nad uzglavljem runolist eno ga još tamo stoji
i živi bez zemlje vode samo od zraka sunca i mojega pogleda
otkud mu runolist u plavim dubinama pitate se
otkud ja znam mene ne pitajte ja sam u ludilu odavna
ni ne čudim se više samo gledam taj runolist i utišavam riku
velegrada da mu se mogu posvetiti lijepom mišlju i umilnim pogledom
jer poznato je da biljke kao i ljudi ne mogu rasti bez ljubavi
kad je shvatio da je oduvijek samo to i bio: dupin pučinama zaklet
on je još više i dalje od mene otišao ako razumijete što vam želim
reći i u isto vrijeme još bliže prišao meni pod kožu mi unišao u snove
mi se preselio u mene misli uselio koje me čine uzdignutom par metara
od tla
potežu me muž musava djeca i svekrve u cicanim cvjetnim haljinama i viču
žamore rogobore i tuku mi u tavan drvenom drškom od metle uzvikuju
mi ime odlučno
zaludu sve ja uronila u veliko plavo i šutim i pričam pogledima
a vanjski svijet zamire polako i ostaje samo u naznakama odjecima