Kad mi je Yelen došao prvi put bio je malo izmješten, na distanci, a ono što sam smatrala plahošću zapravo je bio nobl-odgoj plemenite zvijeri.
On je stalno ostavljao mjesta drugima, zato me je promatrao iz izvjesne udaljenosti čak i kad mi je fizički prilazio blizu. Znakovite su mu šutnje bile vrsta telepatskog razgovora s mojim bjelinama u neizrečenom. Jer i unutra postoje bjeline, to je jasno.
On ih je hvatao vrlo rafiniranim radarima na vršcima rogova i premetao kopitima u baršunastim rukavicama, koje je poslije odbacivao u moj kompost pred brvnarom.
U dane kad su pounutrene bjeline pričale i međusobno se podržavale, on kao da se smiješio u mom pravcu. Blistao je s proplanka, a rano jutarnje sunce mu je pomagalo odjenuti protočni veo od svjetla i još svjetla na svijetlom tlu svijeta.
Baš takav je bio i u mom snu: propinjao se na proplanku, a kad bi se umirio, sunce je prodiralo kroz rogovlje takvom silinom, da bi mu plemenito lice utonulo u bljesak i zaslijepilo me, a iz tog su se bljeska samo veličajni parošci uzdizali k nebu. Nebnice, koje mu je Pjesnikinja podastrla iznad puta, te su mu nebnice činile raskošni okvir iako su po svojoj jednostavnosti bile upravo suprotno: redukcija ornamenta. Raskoš je proizlazila iz siline i veličine neba per se.
Kad mi je došao prvi put samo mi je jedna misao prošla kroz glavu: utekao iz sna.
Kome li će se vratiti? Možda nisam bila jedina čiju je finu koprenu sna nastanjivao svojim mirom.
Stajao je tamo, sveobuhvatan i snohvatan. Kao pjesma koja bi sama sebi bila dostatna.
Kad je odlazio, okretao se sporo i u odlasku se još jednom osvrnuo u mome pravcu. Znala sam da to nije jedini put kad će mi se ukazati i da me čeka uzbudljiv hod po stepenicama prema sve svjetlijem unutra. Što god budem dublje ulazila, to će me češće obilaziti to nepoznato biće koje je on i graditi prisnost u veoma sporom ritmu.
Postepenost kapa s nebesa i uvlači mi se pod dermu kao prirodno prihvaćeni ritam koji spašava.
Yelen me je spasio toga dana, i mada nisam znala od čega, nešto se novo začelo u meni, nešto se pomaklo. Kao sitni zvon, mali poklek i brzo vraćanje balansa. Vrlo kratka mala smrt i trenutno vraćanje sebi. Jedva čujni šapat pored uha i veoma čulno izvantjelesno iskustvo. Sve to. Sve te fine vibracije koje je primalo moje unutrašnje tijelo, sve je najavljivalo nove susrete. Koji su bili najviše susret sa sobom, ali možda i s Damienom, Tigrom, Guarom, Cibetkom. Složna muzika sfera koja se kroz njih javlja jekom. Neuhvatljivi hod po putanjama neprohodnim našem umu, u koji se katkad useli plemenita zvijer i miruje.
Svi osluškujemo, samo rijetki čuju.