boja je tvoja petrolejska i brzo plane, plavo divlja sa zelenim. pitaš me gdje sam a stalno ti dolazim, pitaš me iznova.
prebireš po grmlju, šibaju te grane, šušnem i nestanem. boja je tvoja purpurna, plazi se crljenim jezikom, ruje pod crljenicom. narančast si i žut i blještiš pravo u oči, strelica sam puna. iako duboko crn, mornarsko si, kraljevsko si, laneno si plav. ametistan tristan, bakaran i ljubičast, pod koru si mi urezan. sav od bilja istkan, mirišeš na žalfiju, kadulju i hrast. oslobođen riječi, letiš preko poljana, u visini klikćeš. taj visok indigo-čovjek, to si ti? s kosom u plamenu, sa crnim, sjajnim krilima? na ramenu ti ptica. u kljunu govor nosi, zaboravljen.
zoveš li se ikako? umičeš svakom imenu. inicijal ode u rašlje, rogovi u simbole, minimalistički raj.
dišeš li to ti na proplanku? čija je para iz nozdrva? spremaš se na skok. pripreme traju dugo. pod plećkom bukti snaga koju odavna čuvaš. kopitima ruješ, pogled pamti divlji trag. hoće li te ukrotiti vrijeme, vode, lovci iz tamnih šuma? plavokose vile koje umišljaš? čuješ li me, ja sam onaj tamni zvuk, nimalo vila, čuješ li? koga čekaš?
dobro je biti optimističan, ali treba uživati u trenutku - rekao je uz naklon slikar zapretan u žbunju. jasna ga je dobro čula, pa mi je ispričala. ja ništa jasno ne vidim, još slabije čujem, fanfare teško prodiru u moj svijet.
pitaš me gdje sam, a stalno ti dolazim. poplava je u začetku, lavina u nultoj točki. oblikujem te mišlju, rukama, rječju koja stvara. i budeš ti!
zoveš li se ikako? ti se ne zoveš, ti mi sam dođeš. sva ću imena narisati bojama što prate niske frekvencije. vidim te na daljinu: skriven u svim mogućnostima, blizak si i dalek, sve o meni ovisi. jesmo li samo odraz tuđih želja? zbir vlastitih misli? misao oblikuje svijet. kad put prestane, javlja se želja za novim. ima li smisla dotaći te,
yelene?